IDEALIZACIJA

 

Zašto je idealiziranje ili gledanje samo pozitivne strane u nekome bez da smo prije toga sagledali i drugu stranu, opasno? Zato jer idealizirajući nekoga, mi se zapravo udaljavamo od stvarnosti. Udaljavanjem od stvarnosti, udaljavamo se od sebe i počinjemo živjeti u svome zatvorenom svijetu ideala i iluzija.

Gdje nema stvarnosti, nema ni nas. Nismo u doticaju s pravim emocijama, već kamufliramo i lažemo sami sebe, želeći pod svaku cijenu da stvarnost bude baš onakva kakvom smo je mi zamislili, jer, u dubini sebe ne možemo podnijeti vlastitu nesavršenost koju onda kroz idealizaciju projiciramo na drugog.

Svijet nije idealan, ljudi nisu idealni, svi imamo svoje svijetle i tamne strane. Ono što mnoge zbunjuje je način na koji bi trebali doživljavati svoju tamnu stranu. Misle da, ako je prihvate, da su onda takvi. Pa nisu i jesu istovremeno. Prihvatiti nešto ne znači da moramo pod svaku cijenu izživjeti iz sebe sve ono najgore. Dovoljno je da smo o.k. s time da ponekad tama zavlada i da u njoj nema ništa loše, da bez nje ne bismo bili ono tko jesmo. To nije uvijek lako, zapravo, je izuzetno teško biti sa sobom kada nas obuzmu emocije koje su vrlo često zapravo vibracija nekih davnih situacija koje smo iskušavali najčešće još u djetinjstvu.

Sve isto to vrijedi i za odnose koje imamo i njegujemo. Da dopustimo da drugi budu ono što jesu, jer idealizacijom se udaljavamo od bliskosti. Osim toga, osoba koju idealiziramo počinje sve više pokazivati svoju tamnu stranu. Po zakonu polariteta, što je mi više negiramo, to se više ispoljava.

Zašto? Zato jer svatko želi biti prihvaćen u cijelosti, a ne samo djelomično. To je naša ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. Što smo bliži s nekim, time takva dinamika više dolazi do izražaja. Kada drugi osjeća da odbijamo vidjeti njegovu tamnu stranu zbog toga se može osjećati nedostatnim pa počinje na neki način sabotirati odnos. Da ne bi bilo zabune, ne zagovaram neprihvatljivo ponašanje, već prihvaćanje ograničenja drugog ljudskog bića. Zrelošću otpada idealizacija i vidimo druge ljude onakvima kakvi jesu, sa svim vrlinama i manama i iz te pozicije možemo svjesno birati što je nama prihvatljivo, a što ne. Pustiti ono što se kosi s našim vrijednostima uz dopuštanje drugom da ima svoje. Bez puno drame koja je uvijek prisutna kada težimo tome da drugoga prilagodimo svojoj zamišljenoj slici.

Za tako nešto treba imati mentalnog i emocionalnog kapaciteta, a prije svega svjesnosti o vlastitom stanju da bismo uopće mogli prihvatiti ono što nam na drugome smeta i biti ok s time.

Drugi ljudi, a pogotovo partneri nepogrješivo odražavaju onu točku gdje smo slabi i gdje nismo u potpunosti prihvatili sebe. Osobno smatram da je veliki dar imati kraj sebe osobu koja nam ukazuje gdje smo slabi, jer jedino tako možemo rasti, razvijati se kao osobe i evoluirati prema višim stanjima svijesti. Imajući nekog pored sebe zapravo imamo ogledalo koje nam govori što možemo biti, što ne želimo biti, te što jesmo. Za neke je to prilika, za veliku većinu još uvijek neprilika. Sami biramo.

 

S ljubavlju, Patricija

 



Pretplatite se na newsletter

Želite prvi dobiti najnovije objave na blogu i  najnovije obavijesti? Pretplatite se na newsletter

Provjerite e-mail sandučić. Poslali smo Vam potvrdu poruku u kojoj se nalazi aktivacijski link.