Što kada nas ignoriraju?
Stručnjaci kažu da je za djecu biti ignoriran najgora vrsta zanemarivanja jer nosi poruku da ono ne postoji. Kada ne postoji, nije ni važno što misli, kako se osjeća i što želi, što za posljedicu ima da se dijete osjeća nevažno, nevoljeno, manje vrijedno. Raste s tim osjećajem nedostatka i stvara sliku o sebi kao nekome tko uopće nije važan. Pa se onda trudi iz petnih žila “biti vidljiv” privlačeći tzv. negativnu pažnju ili se totalno povuče i postane nevidljivo kako bi se uklopilo u tuđa očekivanja. Dvije strane iste medalje, u oba slučaja dijete ne razvija zdravo samopouzdanje, nema osjećaj sebe kao nekoga tko zaslužuje biti “netko” i u skladu s tom negativnom slikom o sebi ne postavlje sebi ciljeve, niti išta ostvaruje.
Koji utjecaj ima ignoriranje u odrasloj dobi?
Sada zamislimo to dijete kao odraslog čovjeka koji se trudi nešto postići, no uvijek se nekako situacija posloži da na kraju izvisi. Zato jer to dijete čije potrebe nisu zadovoljene i dalje živi u njemu, s istim programima i istim osjećajem bespomoćnosti. Nema ga, ono se ne broji. Kako će netko nepostojeći nešto postići? U transakcijskoj analizi se to naziva zabranom na postojanje, koja se prelijeva u sva područja života.
Svatko od nas se vjerojatno našao u situaciji kada je bio ignoriran, bilo da mu se nije davalo na važnosti ili su ignorirani naši direktni zahtjevi.
Razlika između čovjeka koji ima zdravo samopoštovanje i ovoga drugoga je da će se prvi pobuniti, zauzeti za sebe i reći, hej, ja sam tu, tražim za sebe to i to i jasno reći što slijedi kao posljedica ukoliko ne bude ispoštovan do tad i tad i poduzeti sve da to i sprovede u djelo. Postaviti granicu tuđem neprimjerenom ponašanju i krenuti dalje. Ovaj s niskim samopouzdanjem će se ili jako naljutiti, bijesan pričati okolo kakva mu je nepravda nanesena, no neće direktno ništa poduzeti, ili pak će se povući, tiho patiti i pomiriti se s time da je bakzuz, preuzimajući svu krivnju i odgovornost za tuđe ponašanje na sebe.
Zašto još ignoriramo?
Pogledajmo malo i drugu stranu medalje. Postoje li možda objektivni razlozi zašto nas netko ignorira i(li) izbjegava? Jesmo li možda prešli granicu koju nam je taj netko postavio i odbili da tu granicu poštujemo?
U tom slučaju je za očekivati da će nas drugi izignorirati jer je potrošio sve ostale mogućnosti u komunikaciji s nama.
Kada je poželjno ignorirati drugu osobu?
U slučaju da nas netko napada na destruktivan način. Ukoliko se počnemo braniti, uvući će nas u svoju mrežu i osjećati ćemo se još gore. Zato je bolje maknuti se iz takve situacije bez rasprave uz ignoriranje tuđeg ponašanja. Tu nije riječ o ignoriranju kao pasivno agresiji, već je prvenstveno cilj zaštititi sebe. Sad se opet vraćamo na ona dva tipa, niskog i visokog samopouzdanja. Samo osoba koja poštuje sebe i kojoj je stalo do vlastite dobrobiti će biti u stanju reagirati na taj način.
Ako ne pripadate toj grupi, svakako si postavite cilj da krenete raditi na izgradnji vlastitog samopoštovanja i samopouzdanja. Put možda neće biti uvijek suncem obasjan, no, život proveden u trčanju za vlastitom sjenom sigurno nije rješenje dostojno onog dijamanta koji se skriva u svakom od nas. Samo ako imamo hrabrosti da ga izbrusimo.
S ljubavlju,
Patricija
