Kao ljudska bića svi težimo tome da budemo sretni i voljeni. Načina na koji to očekujemo od drugih je isto koliko i nas ljudi. Kao nekakav otisak, utisnut još kad smo bili djeca. I svi oni nisu uvijek konstruktivni ,ustvari velika većina ih je destruktivnih i to baš iz razloga jer smo tako naučili. Jer nismo mogli drugačije. Jer nismo znali drugačije. A kako znamo da je ponavljanje majka svih (dobrih ili loših) navika, postali smo majstori u tome bez da se pitamo da li su načini na koji očekujemo ljubav i sreću od drugih, od sebe samih i života u skladu sa onime što smo vremenom postali, sve dok ne budemo dovedeni pred zid nekom situacijom ili uzastopnim ponavljenjem neugodnih situacija koje život baca pred nas da bismo preispitali naše načine i nove životne vrijednosti, osvijestili sve ono što nam više ne odgovara i ne koristi i krenuli novim smjerom koji na za nas prihvatljiv način zadovoljava naše stvarne potrebe.
I sad dolazimo do velike dileme:da li da krenem novim putem ili da ostanem u zoni poznatog?
Vjerovatno se svatko od nas našao barem jedanput u ovakvoj dilemi, a ako ste se našli u ovakvim previranjima više puta, znači da već jeste u prvoj grupi koja ide putem promjene, jer ste već više puta donosili odluke da idete dalje, korak po korak i spretno dočekivali nove izazove. Možda i ne tako spretno, možda vam je bilo izuzetno teško, ali tim je vrednije za vas i možete si čestitati i biti ponosni na sebe jer ste bili hrabri i odlučni u namjeri odbacivanja onoga što vas ne zadovoljava.
Ukoliko se odlučimo ostati u zoni poznatoga, plaćamo visoku cijenu koja se s godinama i odbijanjem suočavanja povećava i raste. Zato se neka životna razdoblja nazivaju kriznima. Ali samo je na nama kojim ćemo putem krenuti i na koji način ćemo se odnositi prema izazovima koji su pred nama.
Jer samo prihvaćanje odgovornosti za rješavanje problema i disciplinirano ulaganje energije da se stvari završe kako god one male i beznačajne izgledale nam ostavlja prostora za ići dalje, za krenuti naprijed u životu i živjeti s lakoćom. Paradoksalno, ali ispada da odbacujući zonu ugode dolazimo u stanje prave ugode, a pokušavajući na silu ostati ostati u njemu, stalno i iznova doživljavamo neugodu i živimo život u otporu.
S ljubavlju,
Patricija Simov, trenerica životnih vještina
www.zivotnizaokret.com
