U životu je vrlo važno ostvariti jednu stabilnu poziciju gdje ćemo biti u stanju odrediti svoje prioritete i vlastite granice u odnosu na druge. Funkcioniranje iz te točke nam daje stabilnost i postojanost što je presudno za ostvarivanje ciljeva i općenito, za život “po mjeri”.
Koliko ravnoteže postoji između primanja i davanja u našem životu? Koliko se dajemo na poslu, u obitelji, u odnosu s partnerom, djecom, a koliko dobivamo zauzvrat?
Često nailazim na priče o bezuvjetnoj ljubavi; svi smo ljubav, svjetlost, tralalala, samo daj i daj i daj, ako nešto očekuješ zauzvrat onda trguješ, a ne daješ od srca. Slažem se. Pitanje je samo u kolikoj mjeri i koliko dugo dajemo, ne primajući ništa zauzvrat. Ako nisu ispunjene sve naše potrebe, tu nema ni riječi o ljubavi, jer upravo stavljanjem sebe na prvo mjesto i zadovoljavanjem svojih potreba iskazujemo tu bezuvjetnu ljubav. Prvo prema sebi, a iz te pozicije onda možemo davati drugima. Razlika je ako je to nešto jednokratno ili su to odnosi koji nam ispunjavaju cijeli život. I tu se ne radi o nikakvom trgovanju, već o razmjeni energije. Svi mi imamo ograničene zalihe energije i ako se trošimo preko naših kapaciteta, ostajemo prazni i iscrpljeni. Jer, ovdje se ne radi o nekakvom blaženom stanju, već o odnosima koji na svakodnevnoj bazi zahtjevaju ulaganje vremena i energije i poželjno je da smo prizemljeni i da razmišljamo na koji način ćemo djelovati u odnosima.
Evo primjera: netko tko ima djecu kojoj se posvećuje maksimalno na način da zanemaruje svoje potrebe, prije ili kasnije će postati frustriran i nezadovoljan. Tome je doprinjela i pomodnost novog doba gdje je dijete stavljeno na pijedestal i cijeli se svijet vrti oko njega. Sve to zvuči jako lijepo u teoriji, ali svi koji su iskreni sa sobom, znaju da u praksi to baš tako ne funkcionira; pogotovo u odnosu s djecom vrlo je bitno postaviti zdrave granice.
Davanje bez primanja je utopija i pripada nekoj drugoj dimenziji, a nikako ovoj našoj materijalnoj. Tu vrijede neka druga pravila i zakoni. U ovom materijalnom svijetu je jednostavno nemoguće živjeti na taj način. Ne moramo nužno uvijek recipročno dobiti od nekog koliko smo dali. Dobit ćemo od nekog trećeg. Ili desetog. Bitno da dobijemo, jer jedino tako možemo zadovoljiti svoje potrebe. Bitno je da smo iskreni sami sa sobom i da se ne zavaravamo pričama o tome kako bi trebalo biti, već da vidimo kako stvari stoje za nas po tom pitanju.
Zamislite da radite bez naknade. Koliko dugo biste pristali raditi bez da ste plaćeni za svoj rad?Sigurno ne dugo, jer biste shvatitili da razmjena nije fer. Isto je s odnosima. Ukoliko se u nekoj relaciji previše dajemo ne dobivajući istom mjerom natrag, vrijeme je da se zapitamo zašto imamo potrebu za takvim odnosom. Naša je odgovornost da odredimo gdje prestajemo mi, a gdje počinju drugi. Tako dugo dok sami ne postanemo svjesni koliko energije u šta ulažemo i ne odredimo prioritete u životu, tako dugo ćemo se klackati s jedne strane na drugu i uvjeravati se da tako mora biti.
Dokle? Dok ne odlučimo drugačije.
S ljubavlju,
Patricija Simov, trenerica životnih vještina
www.zivotnizaokret.com
