Koncept idealnog života može imati dvije strane: kao nešto čemu težimo ili kao nešto čime se samozavaravamo. Što je zapravo idealno? Jeli to neka izmišljena slika ili odraz naših stvarnih, istinskih potreba? Ako je ovo drugo, onda je sve u redu, no, ako je ovo prvo, onda smo u duplom problemu, jer na prvobitni ide još i problem neznanja, odnosno nesvjesne namjere, kada se okrećemo vanjskim idealima jer nismo u dodiru sa svojim unutarnjim bićem, već smo kormilo potpuno nesvjesno prepustili okolnostima, sve se nadajući da će nas brod života nekim čudom dovesti upravo tamo gdje želimo. Skloni smo manipulaciji i nerado preuzimamo odgovornost.
Npr. ako je koncept idealnog života “savršena obitelj”, osoba će se svim silama truditi da sve posloži na način da svi u obitelji budu “savršeni”, odnosno da ispunjavaju svoju ulogu koja im je nametnuta. Za druge i za nju samu u njezinoj zamišljenoj slici. Ako se netko od članova obitelji pobuni, osoba se neće pitati da li je nešto krivo posložila u glavi, već će vidjeti “buntovnika”, ali ne kao nekoga tko se pobunio zbog vlastitih neipunjenih potreba, već samo kao smetalo njezinoj slici o idealu.
Zašto ljudi radije odabiru živjeti koncept idealnog života od stvarnog? Odgovor je veoma jednostavan: da bi izbjegli bol suočavanja s onim djelovima sebe koji im smetaju u življenju tog kvazi idealnog života.
Da bi sačuvali sustav koji funkcionira besprijekorno i hranili ga novom energijom. Sve se ovo, naravno, odvija na nesvjesnoj razini.
Suočavanje s nesvjesnim je proces koji vodi ka autentičnom životu gdje nema zamišljanja, nema idealiziranja, nema trebalo bi ovako ili onako, jednom riječju, otpuštanje kontrole i prihvaćanje stvarnosti.
Većina počne razmišljati o tome na koji način živi i funkcionira tek kada se sustav uruši i kada se više ništa ne može učiniti da se održi postojeće stanje.
Nakon prvobitnog šoka, ako smo spremni zagledati se i proanalizirati zašto se određene stvari događaju, već smo puno napravili. Manji broj ljudi napravi i korak dalje i kreće na put osobnog rasta i razvoja jer želi istražiti što je činio krivo, a što može u budućnosti drugačije. To je doživotan proces i razlikuje se od situacije kada si zadamo neki cilj, mada je uvijek na neki način povezano.
No, nije potrebno čekati da se sustav uruši da bismo krenuli putem promjene, dovoljan je znak ako duže vrijeme osjećamo nezadovoljstvo i nelagodu. To je signal za uzbunu, naše biće se pobunilo i vrijeme je da se suočimo sami sa sobom. Ne mora to biti ništa dramatično ni naglo. Trebamo biti nježni i blagi prema sebi i dati si vremena koliko nam je potrebno za stepenicu više.
Jedini cilj na ovom životnom putu je podizanje razine svjesnosti. Što smo svjesniji, time smo prisutniji u svojim i tuđim životima, više nas ima i više možemo pružiti sebi, životu i drugim ljudima.
Tu prestaje svaki koncept i počinje stvarni život.
S ljubavlju,
Patricija Simov, Trenerica životnih vještina
www. zivotnizaokret.com
