Mi ljudi smo skloni olako etiketirati druge ljude,situacije i događaje, a da pritom pojma nemamo o tome što se stvarno događa u nečijoj duši i srcu. Priroda ljudskog uma je da misli i prosuđuje, jer tako razlučujemo što rezonira s nama i našim životnim vrijednostima da bismo se tomu priklonili, a ono drugo odbacili. To se događa na jednoj suptilnoj, čak nesvjesnoj razini i ide automatski.
Kad se zagledamo malo dublje, možemo vidjeti i pronaći sebe u svakoj od situacija, jer na razini duše svi smo mi isti. Nema boljih ili gorih,samo je razina svijesti koja je pokretač akcije i stvaralaštva i koja uvjetuje naše ponašanje, ta koja čini razliku.
Pozitivno je što je promjena jedino što je stalno, pa se tako i naša svijest širi. S vremenom vidimo puno jasnije što dovodi do razumijevanja i prihvaćanja prvo sebe, a zatim i drugačijih mišljenja i vrijednosti.
Što se više proširujemo, manje ćemo imati potrebu za prosuđivanjem, jer viša razina svijesti ima veću kontrolu nad umom te smo sve discipliniraniji u svojim akcijama, činimo samo one stvari za koje znamo da su za najveće dobro nas samih, a i svih drugih oko nas.
Kako znati da je došlo do zasićenja i da naše biće žudi za nečim većim i boljim? Prvi znak je nezadovoljstvo nečim ili nekim. No, i sama ta spoznaja i uvid kroz nezadovoljstvo je već pomak u svijesti. Ako nas više ne zadovoljavaju situacije koje nam se događaju, vrijeme je za promjene. A promjena uvijek počinje iznutra na van. Da bismo nešto mogli mijenjati, moramo prvo promijeniti percepciju. Pa uvjerenja. Pa moći vidjeti i osjetiti sebe u novoj situaciji. Pa trenirati dok to ne postane naša stvarnost.
I na kraju želim naglasiti da je svako novo proširenje svijesti potrebno integrirati na mentalnom i emocionalnom nivou da bi postalo trajno, jer ako je površno lako se može dogoditi da skliznemo natrag na staro.
S ljubavlju,
Patricija Simov, trenerica životnih vještina
www.zivotnizaokret.com
